Da bi se minimizirala anizotropna svojstva prirodnog drveta i osigurala ujednačena svojstva i stabilnost oblika u šperploči, u njenoj strukturi moraju se poštovati dva osnovna principa: simetrija i okomitost vlakana furnira između susjednih slojeva. Princip simetrije zahtijeva da furniri s obje strane simetrične središnje ravnine šperploče budu simetrični bez obzira na svojstva drveta, debljinu furnira, broj slojeva, smjer vlakana ili sadržaj vlage. Jedan list šperploče može koristiti furnir jedne vrste i debljine ili furnir različitih vrsta i debljina; međutim, bilo koja dva simetrična sloja sa obe strane simetrične centralne ravni moraju imati istu vrstu i debljinu. Fasete za lice i leđa mogu biti različitih vrsta.
Da bi struktura šperploče istovremeno zadovoljila oba osnovna principa, njen broj slojeva mora biti neparan. Stoga se šperploča obično pravi sa tri, pet, sedam ili drugim neparnim{1}}slojevima. Nazivi slojeva u šperploči su sljedeći: gornji furnir se naziva čeoni furnir, a unutrašnji furnir se naziva furnir jezgre; furnir prednje strane naziva se furnir lica, a stražnji furnir se naziva stražnji furnir; među furnirima sa jezgrom, oni sa vlaknima paralelnim sa fasetom lica nazivaju se furniri sa dugim jezgrom ili furniri sa srednjim jezgrom. Prilikom sastavljanja otvora za kavitet, prednji i stražnji furnir moraju imati zategnute strane okrenute prema van.
